Šetnja starogradskim trgovima

Sve jedno koji ćemo put odabrati i kojim kalama krenuti u šetnji Starim Gradom, svugdje ćemo pronaći spokoj što ga može dati samo osjećaj prošlosti koji je još uvijek živ; nisu to ruševine mrtve civilizacije, u tim kamenim kućama žive ljudi kao što su drugi živjeli stoljećima prije njih i kao što će živjeti poslije.

Ploča je dio rive na krajnjem dijelu uvale, ondje gdje je more najviše prodrlo u kopno. Zato ne čudi što je pjesnik Petar Hektorović svoje trodnevno putovanje s prigovaranjem na Brač i Šoltu započeo upravo s Ploče.
Kažu da je odatle krenuo zbog blizine svoje obiteljske kuće, koja se i danas nalazi na trgu sv. Stjepana (Stipona), jer je Tvrdalj (po starogrojski Tvardoj) u ono vrijeme bio izvan grada.

Svijesni elementarne simbolike mjesta krenuti ćemo s istog mjesta.


Starogradski zaljev dubok je oko 5 milja i poput fjorda usjekao se u kopno stvorivši jednu, ako ne i najbolje zaklonjenu luku Jadrana.

Iako ih je proročanstvo nagnalo na put, lako se može zamisliti oduševljenje umornih i očajnih Jonjana kada ću četvrte godine 98.Olimpijade prvi put ugledali starogradsku valu!!
Od 385. g.pr.Kr. prošlo je poprilično godina, no isto jonsko oduševljenje može se vidjeti i danas, iako Hvar već odavno koloniziraju turisti, a starosjedioci se ne ponašaju kao Iliri.

Putujete li trajektom iz Splita za Stari Grad iskrcat ćete se u trajektnoj luci izvan grada. Do grada vozi autobus, a pješice ima otprilike pola sata hoda. Ako niste opterećeni prtljagom, grad i njegovu okolicu otkrivati ćete postupno, brzinom hodača. Kako se udaljavate od trajektnog pristaništa, sve više uranjamo u mirise aromatičnog bilja. Natopiti će nam odjeću i kosu, dok će zrikavci zaglušiti šum vaših koraka pa ćete na rivu do prvih kuća doći nečujno, s osječajem da ne hodamo nego levitiramo kao isprešani egzemplari mediteranskog herbarija.

Što znače sati u gradu starom 2395. godina??

Naravno, postoji i put kojim bi uvijek trebalo dolaziti ako želimo doživjeti grad. S motrišta malenog broda, s morske razine izgleda posve drugačije.

Kuće pod jutarnjim blještavilom prolaze pokraj nas, titrave kao na impresionističkom platnu, a ako ulazimo pod sunčevim zalaskom, zbog sjena što se stvaraju cijeli grad podsjeća na raskošnu scenografiju nepostojećeg, ali zato ništa manje mogućeg jadranskog kazališta.

Na obali svaka kuća u prizemlju ima neku butigu, dućan a svaka butiga je širom otvorenih vrata. Iz brodića se kuće vide kao da su na pozornici, gledaju se u visini njihovih temelja i mola, tako da trgovine prve upadaju u oči. Grad se raširio i na sjevernu stranu uvale, iako ona nije tako živopisna kao središte života Riva.

Tamo sve pokrivaju borove krošnje. S kamene klupe na sjevernoj strani zaljeva može se vidjeti grad na drugoj strani uvale. Odmah upada u oči reprezentativna zgrada općine na čijem je vrhu javni sat.

Ovo je jedan od rijetkih gradova gdje mjerenje vremena može imati poprilično ironičan prizvuk. Što u gradu koji postoji 2395 godina znači kada kažemo jedan sat ili dva?? A petanest minuta???

Kada produžimo dalje širokim šetališnim putem, stižemo do hotela. Šetnjom negdje na pola puta do hotela nalazi se formacija građevina sastavljena od 2 kuće i crkvice sv. Jerolima. Formacija građevina nekada je činila samostan i karantenu za pomorce prije ulazka u grad.  Htjeli mi to ili ne, grad ili Paiz, kako ga zovu starograđani, a znači mjesto, smješten je na južnoj strani uvale pa ćemo se te strane i držati.

Prateći obalu doći ćemo sve do Čitovnice i Mauzoleja, malo dalje od vijkastog Mlina, pa sve do Lanterne, malog svjetionika gdje se sastaju zaljubljeni. Tamo se nalazi i čuvena „stina od jubavi“ , gdje su generacije starograđana prvi put osjetile slast poljubca. Vratiti ćemo se natrag i kod Tvrdalja skrenuti u gradsku dubinu pa dužinom Srinje kole doći do trga Sv.Stjepana.
 
Kuda poslije odlučite sami, bilo koji pravac da odaberete uroniti ćete u splet uličica koje žive u nekom svom
vremenu i tu se na trenutak možete izgubiti, ali to je neponovljiva čarolija. Kada kažemo izgubiti, nemislimo pritom na onaj grozan osjećaj panike i napuštenosti nego na gubitak snalaženja u prostoru i vremenu do kojeg u uličnom spletu dolazi zbog posvemašnjeg zaborava što obuzima čovjeka.

Sve je posuto prahom vremena, tako da pjesnici i oni tankoćutni, skloni sanjarenju nebi trebali, barem u početku, sami hodati starogradskim ulicama.

Koliko god sporo vukli noge rivom, brzo ćemo stići do njenog kraja, ako svakih nekoliko koraka malo ne zastanemo i ne popričamo s nekim. Zato Riva i služi i osim nona što sjede na šantelama i čakulaju, cijeli grad je ljeti ovdje. Zato treba upoznati što više ljudi, što neće biti teško, samo treba pokušati. Riva istovremeni ima i plemenitu ulogu korza, pa neće biti ničeg neobičnog ako iste ljude sretnemo i po više puta.

Malo dalje rivom proći ćete onkraj palmi na Tvrdalju i doći do Čitovnice. Na takvom je mjestu da je vidljiva s bilo koje točke na obali. U njoj je sada knjižnica, a ima i dvoranu za svečanosti. Izgrađena je 1894. godine i to kao dioničko društvo. U prizemlju je gradska kavana. S tog mjesta na Rivi započimlje čuveni Faros Maraton. Dalje štenjom rivom dolazimo do Mauzoleja poznatog arheologa i povjesničara Šime Ljubića.

Vratimo li se natrag Rivom i za nekoliko minuta opet smo na Tvrdalju. Tu je, u Petrovo vrijeme, bila mala uvala- mandrač. More je dopiralo do samog Petrovog praga. Kasnije je uvala nasuta i danas je tu trg.
Okrenuti prema natpisu „OMNIVM CONDITORI“ i suočeni s „Stvoriteljem svega“, zapitati ćemo se kuda dalje ?!

Desno od Tvrdalja je Binakinijeva ulica koja nas vodi do Muzeja grada odnosno palače Biankini u kojoj se Muzej danas i nalazi, s druge strane je crkva sv.Roka koju je dao sagraditi Petar Hektorović za svoje potrebe i u vrijeme kada je zidao Tvrdalj. Crkva je posebna i prekrasna kao što su i sve druge crkve u Starome Gradu. Ako na minutu sjednete na skaline ispred crkve Sv Roka, zaštitnika grada pogled će vas odvesti na najstariji tekst napisan latinicom.

Napuštajući Tvrdalj, ulicom Petra Scuterija ulazimo u Srinju kolu. To je najveća ulica u Starome Gradu i sedamdesetih i osamdesetih godina XIX.st. u vremenu snažnog pomorskog uspona grada bila je puna obrtnika i trgovaca. Iako je Stari Grad prije svega bio mornarsko-kapetanski i težački grad u toj ulici nekada je bio obrtnički raj. Za današnje pojmove nevjerojatno je uska tako da nije jasno kako su uspjevale prolaziti procesije ili limene glazbe za dana svetkovina. 1923. godine u toj ulici otkriven je i rimski mozaik.

Iz Srnje kole skrećemo u manju, kraću ulicu i odjednom smo opet na trgu Sv.Stjepana. Zvonik je odjeljen od crkve pa je to jedna zanimljivost koja trgu daje posebnu arhitektonsku vrijednost.

Današnja je crkva Sv. Stjepana iz temelja podignuta 1605. godine, a zvonik1753. godine.
Iz trga se granaju ulice i možemo odabrati smjer prema Šiberiji, pa prema Ploči, a možemo i prema crkvici sv. Ivana ili natrag u Srinju kolu.
Svejedno koju ćemo izabrati, u svakoj ćemo pronači spokoj što ga može dati samo osječaj prošlosti koja još uvijek živi.

Autor teksta: Zvonko Todorovski